ponedjeljak, 21.08.2006.
-=First Chapter=-
Nikada necu zaboraviti taj dan... Dan kada sam pogledao Smrt u oči... Taj prokleti dan...
"Marko?, mislis na onog idiota iz zdanje klupe?"-odgovorila je Sanja Mireli koja je sa blijeskom u očima hitro kimnula glavom i u znaku potvrde rekla rijec koja joj je vjerovatno promijenila zivot...-"Da!"
Sanja se bahato nasmijala, i i podrugljivo uprila prst prema tajnovitom djecaku iz zadnje klupe.
"Ti mene to zajebavas ili fakat imas ču..."-prije nego sto je zavrsila recenicu osjetila je oštru bol i peckanje na desnom obrazu, shvatila je da joj je Mirela opalila šamar, i ošamučeno se brže-bolje udaljila korak unazad.
"Da više nikada nisi vrijeđala Marka... Nikada!"-prijetecim tonom odgovori Mirela Sanji, i zabulji se negdje medu zadnje klupe.
"Pa koji je tebi kurac?! Daj smiri malo te svoje nagone, daj crkni vise kujo jedna! Da znas sto bi dala da tebe nemoram vidjet sutra ponovo, kujo prokleta!!"- proderala se Sanja, pljujuci site komadice kruha, koja je jela za vrijeme napada.
Mirela je samo gledala u prazninu, kao da ne primjecuje svijet oko nje. Nije se micala.
"Jel' ti mene slušaš uopče kozo?!"-proderala se još više crvenija u licu Sanja. Shvatila je da ju Mirela uopče ne primjecuje, a kamoli slusa, i uz gromoglasan uzvik istrci iz razreda.
Marko je bio učenik 2. razreda, imao je prosjecne ocijene,malo povuceniji. Imao je dugu crnu kosu, i nebesko plave oci. Na prvi pogled, normalan djecak koji pomaze u kucanstvu, poslusan, no Marko nije bio sasvim obican djecak.... Njegov srednji rast i pogrbljeniji stas uzrokovalo je danonocno sjedenje pred televizorom i svakodnevno sviranje klavira u neprirodnom polozaju. Sjedio je sam u donjem desnom kutku ucionice, i nitko ga nije previse poznavao. Marko je uvijek bio zamisljen i imao smijesak na licu. No, nitko nije znao zasto.
"M-Marko..."-uz mucanje progovorila je Mirela koja je stajala tik do njegove klupe, rukama naslonjena na njegovu bilježnicu.
"Bok Mirela, trebas nesto od mene? Ako ne, molio bi te da me pustis na miru."-rekao je Marko.
"Ovaj... Pa da... Zanimalo me nesto... Mozes odvojiti koju sekundu i izaci samnom u hodnik, zeljela bih te nesto upitati nasamo..."-upita Mirela i zagleda sa duboko u Markove oči... Izgledale su poput razbijenoga ogledala, nikada nije vidla nesto takovo u zivotu. Mogla je vidjeti desetke svojih odraza u njima, to je potvrdilo njene sumnje...
"No, mozes li?"-ponovila je Mirela i danje gledajuci u njegove oci.
"Dobro..."-odgovorio je Marko sa sumnjom u glasu, polagano dizuci se sa svoga stolca, uzimajuci u ruku biljeznicu na koju je Mirela bila naslonjena, i micala svoje ruke.
Mirela se okrenula i krenula prema izlazu iz ucionice, a Marko za njenim petama. Prolazili su kroz njihovu skucenu ucionicu, zrak je bio tezak i skoro pa ga nije ni bilo, zato sto nitko nije otvorio prozor.
"Samo da otvorim prozor, stvarno je zagusljivo..."- prozbori Mirela i docepa se prozora. Krenula je rukom prema ručci, licem okrenutim prema staklu. Mogla je vidjeti svoj odraz u njemu, njezine jasne crte lice, velike zelene oci i pune usne. Vidjela je i odraze drugih ljudi iz razreda, ali ne i njegov... To je dodatno potvrdilo njene sumnje...
Okrenula je ručku i otvorila prozor. Zrake sunca tesko su se probijale kroz sive i tmurne oblake svibanjskoga jutra. Bilo je prohladno, i izgledalo kao da ce kisiti. Protresla je svoju bujnu plavu kosu, duboko je udahnula svijez zrak, i okrenula se Marku.
"Idemo, sada se barem necemo ugusiti kada se vratimo natrag."- kao u sali kaze Mirela Marku koji nato odgovori sa brzim i ostrim tonom "Hm".
Rekao je to kao u sali, onim tonom sto govori "hehe, vidjet cemo...". Koracali su razredom opet, Mirela je brzo koracala svojim dugim, tankim nogama ukrasenim crnim "Starkama" i Levi's uskim plavim trapericama. Na sebi je imala majicu kratkih rukava, na kojoj je bio logo nekakvog crnoga štakora koji u svojim ustima drzi zapaljeno srce. Inace je imala obican stil i nije previse marila za svoj izgled. Vise ju je zanimala umijetnost fotografije, i cesto je provodila sate u prirodi sliklajuci raznorazne prirodne ljepote. Ona je djevojka jako tankih zivaca, i nije podnosila nepravdu i bahatost... Dakako, prema njoj. Mrzila je Sanju iz dna duše, koja ju je jako voljela muciti i zezati. Svaki dan bi joj govorila da se pogleda na sto lici, da je ruzna ko' grob i takve stvari. Nije jos nikada opalila samar nekome, ali je Sanja zavrijedila... Vrijedala je jedninu osobu koju je Mirela smatrala posebnom, Marka.
Izasli su iz ucionice i usli u dug pust hodnik. Hodnik su ukrasavale sarene slike i bezbrojni radovi ucenika njezine gimnazije. Tu i tamo se nasla koja vaza sa vec odavno uvenulim cvijecem. Hodnik je bio osvijetljen umijetnim svijetlom, sto je pridonosilo uspavanoj skolskoj atmosferi rano ujutro.
"Što me trebas onda?"-sa dosadnim izrazom lica upita Marko Mirelu promatrajuci crnoga štakora na njenoj majici.
"Marko, znam za tvoj dar..."-pognute glave prosapuce Mirela, laganim pogledom promatrajuci Markovu reakciju...
"M-m-molim?! Što ti pricas?!"-uspaniceno povice Marko, dizuci desnu ruku do svojih usana, zivcano grizuci svoj kaziprst. Izgledao je potpuno zbunjen i uplasen. Kao lopov koji je otkriven u kradi.
"Znam da je vrijeme tvoj saveznik. Znam da imas moc vracanja sebe i okoline oko sebe u vrijeme... Znam koliko si puta ubio profesorice, ucenike, i neduzne prolaznike i jednostavno vratio vrijeme kako je bilo prije ubojstva, i sa uzitkom na licu ponovo oduzimao zivot... Sve dok ne zadovoljis svoj bolesni um...Gledala sam te kako ubijas desetke ljudi, i nakon smrti vracajuci vrijeme, i zadovoljno se smjeseci nastavljas zivjeti svoj zivot u miru... Koliko si puta nakon sto si dobio losu ocijenu hladnokrvno ubio profesora? Koliko puta?!
Ili si se usred sata digao, silovao neku od cura?"-odlucnim pogledom, sa bijesom u svom glasu, stisnutih saka odgovori Mirela Marku koji je buljio ispred sebe u nistavilo, kompletno izvan sebe.
"Hvala što si nasao sekundicu za mene..."
Ovo je prica koju planiram napisati do kraja na blogu, nadam se da vam se svidjela, ima dosta gresaka jel je pisana u 3 ujutro, sutra cu prepravit neke djelove. Pozdrav!
